perpetuum_mobile

Vjerujem da sada više ne postoji osoba koja nije čula za „strašan“ film Paranormal activity ili u prijevodu – Paranormalno. Ovo je niskobudžetni film kojeg je snimila tročlana ekipa za svega 15 000 dolara u vlastitom domu, još 2007. godine. Kada je dospio u kina koju godinu kasnije već nakon prvog tjedna prikazivanja zaradio je 7 milijuna dolara, do kraja listopada 2009. oko 65 milijuna, a na koliko se sada ta cifra popela, ne želim ni nagađati.

Cijela radnja odvija se u ogromnoj kući u koju se uselio mladi par – Katie i Micah. Nakon niza neobjašnjivih događaja, poput lupanja vratima, tuđih koraka, otvaranja slavine i sl. par je odlučio kupiti video kameru i snimati apsolutno sve u nadi da će otkriti tko je njihov uljez.

No, sve te čudne pojave gledatelji ne vide do samog kraja filma, što cijelu priču čini još dosadnijom, jer cijelo vrijeme očekuješ neku akciju, ali ne događa se ništa.

Sva prestrašena i očajna, Katie je odlučila pozvati vidovnjaka koji joj je rekao da osjeća lošu vibru i nečiju prisutnost, te je upozorio kako nije riječ o običnom duhu već o demonu koji želi ljudima učiniti nažao. Tada je priznala da joj se ovakve čudne stvari događaju još od osme godine, bez obzira gdje živi, kao da taj demon prati baš nju.

I tako su prolazile noći, kamera je i dalje snimala, tu i tamo je čak nešto zanimljivo i snimila poput otvaranja vrata (brrr scary!!) što je bilo najbliže famoznom strahu o kojem svi pričaju ovih dana. U devedeset minuta koliko traje tek pred sam kraj filma naziru se 2-3 akcije koje mogu proći pod strašno – i to samo u slučaju da niste pogledali puno filmova pa navikli na sve moguće zavrzlame, klišeje i sl. Osobno nisam niti jednom trznula, a očekivala sam „najstrašniji horor u povijesti filma“ kako se trubi na sve strane zadnjih mjeseci. Čak sam se na par scena i nasmijala koliko su plastične i naivne.

Zanimljivo je što je scenarist i redatelj Oren Peli uspio obmanuti javnost kako je riječ o istinitom događaju. Tako je na samom kraju filma prikazana fotografija „stvarnih“ Katie i Miche. Slična priča bila je s Vješticama iz Blaira kada se gledatelje zavaravalo kako su sve to zapravo bile stvarne snimke. Tvorci „Paranormalnog“ otišli su još jedan korak dalje pa u cijelu ovu bizarnu priču uvukli i slavnog redatelja Stevena Spielberga koji je navodno izjavio da je ovo zaista najstrašniji film kojeg je gledao u zadnjih 20 godina i kako ne želi imati njegov primjerak u svojoj kući.

Film je prepun predosadnih dijaloga i scena, jedino se kraj može uvrstiti pod kategoriju „skoro pa zanimljivo“, no također ništa spektakularno i neočekivano.

Sve što ću reći – odlična marketinška fora za naivne ljude!

Kako koegzistiraju fizičari s „običnim“ ljudima? Nikako! Obično su zatvoreni u svom svijetu jer ih ostali ne razumiju. No, što kada se sretnu putevi priglupe plavuše i četvorice znanstvenika? Dogodi se prasak!

The big bang theory genijalan je sitcom, s genijalnim likovima i humorom. Leonard i Sheldon su cimeri čiji je stan prepun stripova, video igrica i figurica Batmana i drugih super junaka. Svijet im se lagano preokrene onog trenutka kada se preko puta njihova stana doseli atraktivna plavuša Penny koja je zaposlena kao konobarica. Rajesh i Howard također su znanstvenici i njihovi prijatelji koji su česti gosti, posebno kada su večeri video igara.

Sheldon je teorijski fizičar čiji je IQ 187, a na fakultet je krenuo sa samo 11 godina, i sada u dobi od dvadeset i nešto sitno posjeduje čak dva doktorata. Ovo je najurnebesniji i najorginalniji lik u povijesti humorističnih serija. S jedne je strane genijalac koji na sve ima odgovor i jake argumente, no kada se radi o socijalnim vještinama – one su ravne nuli. Sheldon ne razumije sarkazam, ne podnosi izljeve emocija, ne zna utješiti ljude. Tako recimo kada je netko loše volje potapša ga po ramenu i kaže: „there, there“, i sve uz ogromnu dozu nelagode. Kod njega sve mora biti na mjestu i ovisan je o dnevnoj rutini. U slučaju da najmanji detalj nije onako kako treba – cijeli Sheldonov svijet okreće se naopako.

Leonard je uz Sheldona glavni protagonist ove serije. S nešto manjim IQ-om (samo 173) s 24 godine dobio je doktorat iz eksperimentalne fizike. Za razliku od svog cimera, koji je totalno asocijalan, Leonard posjeduje nešto više socijalnih vještina i više razumije svijet oko sebe, izvan onog znanstvenog. Genijalan um zaljubi se u zgodnu Penny koja je sve samo ne djevojka s kojom je zamišljao da će ikada biti.

Penny je obična djevojka koja se doselila u Kaliforniju kako bi postala uspješna glumica. No, umjesto zvjezdane karijere nasmiješila joj se konobarska. Tako svaki dan nezadovoljna odlazi na posao, a slobodno vrijeme provodi s „geekovima“ u stanu do njezinog. Kada je u njihovom društvu većinu vremena provodi u čudu i nevjerici jer ih, naravno, ništa ne razumije.

Dok svi njegovi prijatelji imaju doktorat, Howard Wolowitz može se pohvaliti samo s magisterijem, zbog čega je često predmet ismijavanja. Howard je Židov koji živi s mamom, ima čudan smisao za modu i neprestano pokušava „upecati“ kojeg komada ali sve bježe od njega kao vrag od tamjana. Iz epizode u epizodu izgovara urnebesne rečenice koje bi trebale privući komade, no na njegovu žalost, uvijek bez uspjeha.

Rajesh je astro-fizičar porijekom iz Indije koji pred nježnijim spolom ne može izustiti niti jednu riječ osim ako ne popije koju čašicu alkohola – tada je skroz neobuzdan i pun samopouzdanja. Čudom, za razliku od svoj prijatelja Howarda koji je uporan i naporan, Rajesh ima puno više uspjeha sa ženama bez mnogo truda.

enjoy

„U svijetu mode sve se mijenja, osim Anne Wintour i njezine moći“

Sjećate li se simpatičnog filma „Vrag nosi Pradu“ s ne tako simpatičnom Mirandom Priestly čiji lik tumači Meryl Streep? Priča prati mladu novinarku Andy Sachs (Anne Hathaway) koja dobija posao asistentice žene koja je na samom vrhu modne industrije – Mirande Priestly, te glavna urednica modnog časopisa „Runway“. Andy posao osobnog potrčka prihvaća isključivo iz praktičnih razloga; smatra da će joj godinu dana rada za ledenu Mirandu, prema kojoj svi osjećaju strahopoštovanje, donijeti pozitivne bodove za buduću novinarsku karijeru.

Film je snimljen 2006. godine prema istoimenoj knjizi čija je autorica Lauren Weisberger, bivša asistentica Anne Wintour koja je bila glavna inspiracija za lik Mirande Priestly.

Tko je Anna Wintour?

Anna je je već posljednjih dvadeset godina na čelu modnog časopisa „Vogue“. Rođena je 1949. u Londonu. Njezin otac Charles bio je urednik lista „Evening Standard“ i često bi svoju kćer znao upitati za savjet kako urediti naslovnu stranicu. Ljubav prema modi rodila se još u tinejdžerskim godinama kada je sa 16 odlučila napustiti školu i posvetiti se modi. Tada je započela karijeru u modnom novinarstvu i ubrzo se u dobi od 25 godina uputila u SAD kako bi radila u časopisu „House & garden“. Nakon povratka u rodnu Englesku zgrabila je priliku koja će joj preokrenuti čitavu karijeru – nakon rada za britanski Vogue, postala je glavna urednica američkog izdanja, te započela vladati  modnom biblijom u New Yorku.

Anna je postala svojevrsna ikona u svijetu mode. Njezino mišljenje cijene svi – od mladih, neafrimiranih dizajnera, sve do onih koji vladaju modnim pistama posljednjih deset i više godina. Ako Anna kaže da nešto ne valja, onda je to zaista tako i kritizirani komadi odjeće često završe negdje na dnu ormara.

Okrutan svijet mode

Kako je raditi za Annu djelomično je uspio prikazati spomenuti film „Vrag nosi Pradu“. Tamo je Annin lik prikazan kao hladan, nemilosrdan i beskompromisan. Čovjek se zapita: „Što je to tako posebno u modnom svijetu?“. Cijeli taj svijet kao da je iz neke druge dimenzije i bavi se površnim stvarima koje želi učiniti važnima. No, upravo te površne stvari, poput krpica koje nosimo, na neki nas način definiraju. Poznata je izreka „Odjelo ne čini čovjeka“, no izgleda da ipak postoje oni koji smatraju suprotno i žive u skladu s tim. Tako me recimo u filmu zaprepastila Mirandina reakcija na odjeću koju je nosila Andy. To nisu bile krpice s potpisom, hrpa nakita niti cipele s visokom potpeticom, već obična casual odjeća koju očito modni giganti ne mogu smisliti, a onaj tko je pobornik takvog stila automatski zapravo uopće nema stila i postaje „persona non grata“ jer manje vrijedi (??!). Andy je pametna i obrazovana djevojka ležernog stila, no njezino znanje i sposobnosti ipak nisu presudne kao što je to smisao za visoku modu. Film je vjerovatno sve preuveličao, no ipak, svijet mode jest okrutan i fokus ljudi koji vladaju tim carstvom je često na površnim stvarima. Ali, sve dok postoje površni ljudi, modni mačori će nam diktirati koji odjevni predmet ove sezone moramo imati da bismo bili prihvaćeni.

Ledena Kraljica

Anna Wintour 2007. godine ipak je dopustila kamerama da na nekoliko mjeseci, točnije čak osam, zavire u skrivene od javnosti odaje jednog od najutjecajnijih modnih časopisa današnjice – Vogua. Dokumentarni film „The September issue“ u devedeset minuta prikazuje nastajanje jednog broja časopisa „Vogue“. Pojavljuju se brojni dizajneri i ljudi s kojima Anna svakodnevno surađuje. Film prikazuje nastajanje posebnog broja koji je u rujnu 2007. godine izašao na čak 840 stranica, i težio 2,5 kg. Bilo je to izdanje s najvećim brojem stranica u povijesti novina.

Na poslu je Anna odlučna i stroga, očekuje da se svaka njezina vizija i ideja pretoče u djelo. U stanju je poslati u zaborav kompletno modno snimanje na koje su  potrošene tisuće dolara i dani rada, samo zato jer fotografije nisu dovoljno dobre za nju. A kada joj se nečiji rad svidi, rijetko će pokazati iskreno oduševljenje, već će samo diskretno i ravnodušno dati do znanja da može proći. Nije uzalud dobila nadimak „Nuclear Wintour“.

Za jedan intervju izjavila je kako ljudima s kojima radi ne diktira kakvu odjeću da nose, već da od njih očekuje da imaju stila. Koliko je njezino mišljenje uvaženo i relevantno pokazuje duga vladavina modnim časopisom, ali i cijelom modnom scenom. Da nije ovako hladna i nedostupna, vjerovatno ne bi danas bila ovdje gdje jest. Njezin gigantski uspjeh svakako je vrijedan svake pohvale, no ledeni odnos prema ljudima, ipak nije.

Moda je umjetnost, no kao i svaka druga ne bi trebala omalažavati one koji nisu njezini pobornici. Modni časopisi često glorificiraju umjetan izgled koji je nerealan i tako nameću lažne standarde ljepote i mode. Stil je individualna stvar i zašto bi nam netko govorio što trebamo odjenuti? Biti uniformiran i odjevati se u skladu s onim što nam netko drugi nameće – nije stil. Samo vlastiti stil koji izražava našu osobnost je onaj pravi. Stil je nešto što se ne može kupiti. Na kraju dana, čovjek se ipak ne poznaje po odjelu već po unutarnjim vrijednostima.

U moru dosadnih, jednoličnih i predvidljivih reklama ponekad se nađu i neke super kreativne koje pričaju svoju priču. Danas sam dobila link za ovu super reklamu pa je moram podijeliti s vama!

Pretpostavljam da će u određenom trenutku većina htjeti zaustaviti video, ali molim vas da to ne učinite već pogledajte do kraja.

U nešto starijem postu predstavila sam vam dvije fenomenalne humoristične serije: It crowd i Black books (http://nina.studosfera.com/2009/06/05/najjace-humoristicne-serije-ikad/).

Moja se top lista od tada proširila i sada je bogatija za još dvije serije na koje sam pala već nakon prvih scena. Riječ je o Entourage i The big bang theory. Prije nego vas uvedem u svijet glumaca u usponu ili nadarenih fizičara i štrebera, moram još jednom izraziti svoj revolt i razočaranje našim TV kanalima, jer kraj toliko dobrih serija kod nas se i dalje uporno otkupljuju dosadne sapunice i repriziraju serije stare deset, petnaest i više godina sve dok se trake ne izližu. No ipak, s druge strane, razvila sam svoje istraživačke sposobnosti na internetu do zavidne razine pa ću i vama dati savjet: Google and torrent sites are your friends!!!

Entourage

Kreatori ove serije su Mark Wahlberg (Marky Mark, New kids on the block) i Doug Ellin (Kissing a fool, Life with Bonnie). Priča zapravo sadrži istinite dijelove iz Markovih glumačkih početaka. Do sad je snimljeno šest sezona, a navodno je i sedma u pripremi. Serija je spoj sitcoma i realitya jer su likovi kreirani prema stvarnim Markovim prijateljima, a također se pojavljuju i poznati redatelji, glumci i producenti glumeći sebe – James Cameron i Jessica Alba samo su neki.

Serija prati četvoricu prijatelja iz djetnjstva: Vincenta i njegovog starijeg brata Johnny Dramu, te Ericka i Turtle-a.

Zvijezda serije je Vincent Chase – mladi glumac u usponu. Vincent je fatalni zavodnik koji samo pogledom može odvesti djevojku u krevet. Tako u svakoj epizodi gledatelji imaju prilike vidjeti njegov novi ulov. Obično su to groupie djevojke i manekenke. Uz svakodnevne „ulove“ Vincent gradi i filmsku karijeru. Novac je za njega nešto što samo dolazi i odlazi pa tako radije bira uloge koje nisu financijski najisplatljivije, ali u njima se pronalazi kao umjetnik i svoj glumački talent stavlja pred nove izazove.

Vincentov najbolji prijatelj Eric Murphy ujedno je i njegov menadžer. Iako nema iskustva u menadžerskim vodama, Erick uspjeva svom prijatelju i klijentu osigurati nekoliko kvalitetnih projekata, poput „Aquamana“ od James Camerona. Za razliku od Vincenta koji je ženskar, Erick je romantičan tip koji se nikako ne vidi u druženjima samo za jednu noć. Tako je u svih šest sezona promijenio tek nekoliko djevojaka. Zanimljivo je pratiti njegov poslovni napredak; od neiskusnog i tihog wannabe menadžera, do čvrstog i sigurnog u sebe s konkretnim vizijama i planovima za Vincenta, a kasnije i za nove klijente.

Johnny Drama Vincentov je stariji brat koji je žario i palio filmskim i TV platnom davnih devedesetih. Od onda neuspješno pokušava pronaći nove projekte koji će ga  ponovno izdignuti na vrh. Za to vrijeme čim mu se ukaže prilika hvali se kako je imao jednu od glavnih uloga u serijalu “Vikings Quest”, u nadi da će se netko sjetiti i prepoznati propalu zvijezdu. Nakon bezbroj bezuspješnih audicija tek se u četvrtoj sezoni uspjeva pomaknuti s mrtve točke dobivši ulogu u serijalu „Five towns“, a nakon toga će uslijediti još neke primamljive ponude. Drama je jedan od smiješnijih likova ove serije jer je pomalo glupav, ali i simpatičan zbog svoje upornosti da ponovno postane poznat glumac.

Turtle je jedini koji nema nikakav posao niti zanimaciju. Zapravo, njegov posao je vozikanje svojih frendova kada je to potrebno, te nabavka trave koja se u njihovoj kući svakodnevno konzumira. Dane provodi po ulicama LA-a u skupocjenim autima koje Vincent poklanja svojim najboljim prijateljima. No, Turtle ipak ima svoj san, a to je postati glazbeni menadžer.

Ari Gold Vincentov je agent i meni definitivno najdraži lik ove serije. Ari je bahat, prepotentan, nastran, nasilan, homofob, glasan, no i veoma uspješan. Nakon otkaza i odlaska iz agencije koju je sam doveo do vrha, zajedno s kolegicom Babs otvara novu koja ubrzo postaje opasni konkurent na tržištu, a Ari i dalje jedan od najtraženijih agenata. U svakoj epizodi gledatelji su svjedoci njegov laganih živčanih slomova, jer cijeli svijet mu se vrti oko posla, pa čak i kada je u krevetu sa ženom. Jedno je sigurno: ili ga mrzite ili ga obožavate!

Next - The big bang theory!

Prvi izborni krug je iza nas, a drugi tek pred nama. Većina se vjerovatno neugodno iznenadila činjenicom da se Milan Bandić ipak nekako uspio kvalificirati za drugi krug predsjedničkih izbora s osvojenih 14,83% glasova, dok ga za čak 50% glasova više prestiže Ivo Josipović s 32,42%.

Upravo su ova dva kandidata u javnosti podigla najviše prašine, Bandić zbog raznih afera i optužbi, a Josipoviću se pak s druge strane prigovaralo kako je „premlak“ za predsjednika države.

Razočaravajući je veoma nizak postotak odaziva birača – svega 45%, a prognoze su predviđale čak oko 60%. Zapravo, ne bismo se trebali previše niti čuditi – jasno je kako je hrvatski narod apatičan, demotiviran i rezigniran kada su u pitanju politički izbori. Političarima se ne vjeruje već ih se smatra korumpiranim lopovima koji najprije gledaju sebe, a tek onda ovaj jadan i siromašan narod. No, gdje će nas dovesti ta silna neizainteresiranost? Zašto građani ove zemlje ne iskorištavaju svoje Ustavom zajamčeno pravo glasovanja? Najgore od svega je to što će upravo ta većina koja nije izašla na izbore, a mogla je barem prekrižiti svoj listić, biti najglasnija ukoliko pobijedi kandidat koji po njihovom sudu ne zaslužuje pobjedu.

Iako Josipović trenutno vodi u bitci za mjesto predsjednika, Bandić bi mu mogao biti opasan protivnik u drugom krugu, no ne zbog stanovnika Hrvatske, već zbog glasova koji pristižu iz inozemstva. To se moglo primjetiti i u ovom prvom krugu gdje su Hrvati iz BiH, SAD-a itd. najviše svojih glasova dali upravo njemu ali i bivšim članovima HDZ-a, te onom sadašnjem.

I to je ono što me najviše ljuti. Zašto se nekome tko više gotovo da ni nema veze s Hrvatskom, ovdje ne živi i ne radi, daje pravo da odlučuje tko će voditi našu zemlju? Apsurdno!

Pitam se imaju li Hrvati barem malo zdravog razuma? Zašto uporno podržavaju Bandića koji najblaže rečeno nema pojma i stalno se izvlači na onu „ja sam čovjek od naroda, radnik, katolik, r`vat. E pa ljudi moji, upravo taj vaš čovjek od naroda ima preko 200 kaznenih prijava i tereti ga se za mnoge afere i pronevjere, nepotizam, klijentelizam i još puno toga.

S druge strane, podcjenjuje se Ivo Josipović samo zato što je sve do svoje kandidature bio „anoniman“ i djelovao iz pozadine. No, baš taj miran čovjek, kojeg upravo zbog njegovih kvaliteta nazivaju mlakonjom, mogao bi jako puno toga napraviti za Hrvatsku. On je smiren, staložen, kulturan, inteligentan, lijepo i pristojno se razgovara sa svima, ne podiže ton, agresivnost je potpuno izostavljena u njegovim nastupima u javnosti i predstavlja sve ono što niti jedan političar u Hrvatskoj nikada nije bio. Uvijek govorimo kako nam treba promjena, netko drugačiji – imamo ga i možda će postati predsjednik, no narod i dalje radije glasa za korumpirane poput Primorca ili Vidoševića, ili pak neobrazovanog, neinteligentnog, primitivnog Bandića.

Navikli smo na političare koji su ogorčeni i agresivni, a to su karakteristike one stare garde s početka devedesetih kada se stvarala suverena Hrvatska država. U skladu s time očekuje se da političari trebaju biti upravo takvi. Ivo Josipović je pravo osvježenje na političkoj sceni i bez obzira što je tek nedavno za širu javnost izašao iz anonimnosti, svojim postupcima i konkretnim vizijama pokazao se dostojnim za mjesto predsjednika Hrvatske.

Svi smo se nebrojeno puta susreli s blokadom. S neugodnim osjećajem koji nam ne da da idemo naprijed. S osjećajem koji u nama izaziva anksioznost i letargiju. U takvim trenucima većina se jednostavno prepusti i ne poduzima ništa, već samo čeka da prođe. Kako se tome oduprijeti? Na koji način postati zadovoljniji samim sobom i kako postići svoje ciljeve?

Odgovore na postavljena pitanja mogli bi imati Joseph O`Connor i John Seymour, autori knjige o NLP-u, uvodu u neurolingvističko programiranje. Riječ je o psihološkim vještinama razumijevanja i utjecanja kako na druge ljude tako i na sebe. NLP, prema riječima autora, je umijeće i znanost postizanja savršenstva. Radi se o različitim modelima postizanja savršenstva u područjima komunikacije, poslovanja, obrazovanja…

Neuro-lingvističko programiranje razvijeno je u SAD-u ranih sedamdesetih godina 20.st. kao posljedica proučavanja vještina razmišljanja i ponašanja vrlo uspješnih ljudi.

John Grinder, izvanredni profesor na University of California i Richard Bandler student psihologije, zajedno su počeli proučavati i analizirati pisana djela i audio snimke kako bi shvatili što je  par znanstvenika učinilo uspješnima.

NLP predstavlja način razmišljanja. Obuhvaća čitav niz modela, tehnika i vještina za učinkovito razmišljanje i djelovanje. Cilj NLP-a je povećati izbore i poboljšati kvalitetu života.

Većina će se složiti s tvrdnjom da najveći dio onoga što činimo, činimo svjesno, no ipak najveći dio onoga što činimo, činimo nesvjesno. Na svjesnoj razini možemi primiti manji broj informacija iz okoline, dok na nesvjesnoj zapažamo i reagiramo na veći broj njih.

Prema tradicionalnom shvaćanju neka se vještina usvaja kroz četiri faze.

Prva faza je nesvjesno neznanje. U ovoj fazi ne znamo kako se nešto radi, no čak niti ne znamo da ne znamo. Druga je faza svjesnog neznanja koja nas vodi u fazu svjesnog znanja, a ako dovoljno dugo nešto uvježbavamo postići ćemo nesvjesno obavljanje neke radnje i to nas vodi u četvrtu fazu – nesvjesno znanje. No čak i kad dođete do zadnje faze vi je možete promijeniti mjenjajući obrasce i stvarajući nove mogućnosti.

Cilj NLP-a je povećanje broja postupaka koji nam stoje na raspolaganju. Ako nešto obavljamo samo na jedan način tada ni nemamo izbora. Može se dogoditi da uspijemo ali i da ne uspijemo. Drugim riječima, „ako uvijek postupate onako kako ste uvijek postupali, uvijek ćete dobivati ono što ste dobivali. Ako vaši postupci ne donose rezultate, učinite nešto drugo“.

Prije svake radnje treba postaviti cilj. Ako se upuštamo u nešto bez zadanog cilja tada nećemo ni znati kojim putem krenuti i kako ili što treba realizirati. Glavni sastojak uspješnog življenja je znati što želimo. Biti uspješan znači ostvarivati ciljeve koje smo si sami zadali. Mnogo ljudi zadaju si prevelike ciljeve od kojih vrlo brzo odustaju. Kako biste realizirali primarni cilj koji je možda prevelik, potrebno ga je razdijeliti na više manjih. Uvijek je potrebno razmišljati pozitivno – razmišljati o onome što želite, a ne o onome što ne želite. Zatim samostalno – zapitajte se što učiniti kako bi se cilj ostvario, kako započeti i izdržati do kraja. I posljednje, biti određen – pitajte se točno tko, što, gdje, kada, kako.

Ovo je samo mali dio savjeta koje nudi ova knjiga. Ono zbog čega je zanimljiva i tjera vas da je čitate do kraja i na koncu počnete razmišljati na način koji vam savjetuju autori, jest naglasak na mnogobrojnim mogućnostima. Svi mi često gledamo jednosmjerno umjesto da se osvrnemo oko sebe i sami stvorimo mogućnosti koje će nas odvesti tamo gdje smo krenuli.

Moram priznati da mi se ova naša studosfera počinje sve više sviđati. Zanimljivo je vidjeti što zanima kolege, o čemu i kako pišu, kakve priloge snimaju… Blog je idealan za stjecanje navike pisanja, pogotovo kod mladih novinara kojima će pisanje biti izvor prihoda jednog dana. Iako većina vodi blog zato jer „mora“ zbog ocjene, svejedno se mogu pronaći jako dobri blogovi koji su kreativni, zanimljivi, poučni…

Zato sam odlučila napraviti listu nekoliko meni najboljih blogova na studosferi, barem ovih koji su aktivniji, i koje rado posjećujem. Redoslijed je potpuno slučajan.

http://christabel.studosfera.com/

Blog kojeg sam otkrila tek kada je dospio na naslovnicu zbog snimljenog priloga „Zatvoreno“ o predsjedničkim izborima. Kolegica koja se skriva iza nadimka Christabel piše veoma kvalitetne tekstove koji su na profesinalnom nivou i svako malo donosi zanimljivosti poput već spomenutog priloga ili teksta o vidovnjakinji Vangi.

http://dejo.studosfera.com/

Koje god teme se primi, ovaj dečko uspijeva unijeti života u svaki tekst svojim opisima i metaforama. Nadasve kreativan blog kojeg se isplati čitati…

http://keksich.studosfera.com/

Kakva bi ovo studosfera bila da nema svoju Rokenrol baku? Baku je zabavno čitati zbog njezinih kritičkih osvrta na medije, recesiju, blog…ukratko – većinu onoga što nas okružuje. Ono što mi se najviše sviđa je umjerena doza sarkazma kojim Ronkenrol baka stavlja točnu na „i“ svom blogu.

http://ivac.studosfera.com/

Iako nisam nogometni fan, tu i tamo znam posjetiti Ivin blog koji je prepun zanimljivosti o tom sportu i njegovim igračima. Jako profi napravljeno

http://predsjednickiizbori.studosfera.com/ - http://zivotuzivo.studosfera.com/

Vjerujem da je ovaj kolega većini ostao u sjećanju od prošle godine kada je svoj blog također punio raznim poučnim i zanimljivim prilozima. Ovaj semestar odlučio je informirati nas o predsjedničkim izborima i kandidatima. Velika pohvala za tehničku izvedbu!

http://sara.studosfera.com/

Kolegica koja je neumorna! Svako malo Studosferu obogaćuje nekim novim tekstom koje piše na simpatičan način i upoznaje nas s nepoznatim podacima o poznatim stvarima.

http://adu13.studosfera.com/

Meni je ovaj blog jednom riječju – fantastičan! Odlični, poučni, poetični, maštoviti, emotivni tekstovi…

To bi bilo sve zasada. Možda sam neke i izostavila, no propust ću ispraviti nekim sljedećim blogom…

Dokumenti vremena izložba je novinskih fotografija predstavljenih u Jutarnjem listu, Globusu, Gloriji i Poletu. Izložbom je obuhvaćeno posljednjih trideset godina hrvatskog novinarstva i novinske fotografije. Damjan Tadić, Darko Tomas, Dragan Matić, Ivan Posavec, Hrvoje Dominić, Lupino… samo su neki od umjetnika koji su svoje fotografske radove predstavili u već spomenutim dnevnim i tjednim listovima.

Izložba je postavljena u organizaciji EPH ART-a, a mogla se razgledati u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu od 30.10.-19.11.2009. Ukupno 150 fotografija prikazuju specifičnost načina prikazivanja i bilježenja različitih političkih, društvenih i socioloških događaja. Izložbeni prostor podijeljen je u šest segmenata: Vrijeme promjena, Stvaranje Hrvatske, Stvaranje građanske Hrvatske, Stvaranje demokratske i europske Hrvatske, te interaktivni segment i segment instalacija.

Ove fotografije stvorile su svojevrsnu vizualnu povijest Hrvatske jer razgledavajući izložbu kronološkim redom mogao se primjetiti napredak u fotografiji ali i napredak Hrvatske kao suverene zemlje. Izložbeni prostor koncipiran je tako da nam priča priču o hrvatskom novinarstvu, fotografiji, ali i nastajanju Hrvatske države. Na samom početku izložene su naslovnice časopisa „Polet“. Izlazio je još u šesdesetima, no ubrzo se ugasio da bi ga krajem sedamdesetih ponovno pokrenula skupina entuzijasta i tada je postao glasilo mladih. Iako više ne izlazi, Polet je i dalje ostao u dobrom sjećanju mnogih novinara koji ističu kako su svoje prvo novinarsko iskustvo imali upravo u tom časopisu. Polet je u odnosu na druge novine iz sedamsedestih i osamdesetih godina imao provokativniji pristup. Fotografija je bila vrlo bitna jer su njome izražavali svoj stav o tadašnjem političkom sustavu i cjelokupnom stanju. Ono što me se posebno dojmilo naslovne su stranice Poleta. Naime, danas smo navikli na naslovnice prepune slika i teksta kojih je zaista previše za jednu stranicu i sve skupa djeluje konfuzno. Urednici se povode za kvantitetom ispred kvalitete i na sve načine pokušavaju privući čitatelje. Po meni to je potez očajnika jer ako prodaješ novinu i znaš da je kvalitetna, a ono što je još bolje i tvoji čitatelji znaju da kada počnu listati naći će kvalitetan i relevantan sadržaj – čemu onda trikovi poput sedam vijesti na naslovnici i sl. Poletov pristup je bio pametniji i zagonetniji – velika crno-bijela fotografija preko cijele naslovnice, logo časopisa i na dnu sitnim slovima kratak opis fotografije. Iako je u ono vrijeme kvaliteta fotografije bila lošija nego danas moram priznati da su me se od svih pogledanih naslovnica najviše svidjele upravo ove iz Poleta. Fotografi su tada, barem mi se tako čini, više bili okrenuti minimalizmu i uz malo rekvizita uspjeli su stvoriti vrhunsku fotografiju koja puno govori. Dobra fotografija temelj je svake novine. Tekst nije potpun ako nema fotografiju koja vjerno ilustrira ono što novinar u svom tekstu priča. Poletove naslovnice su emotivne, provokativne i potvrđuju onu izreku: slika vrijedi više od 1000 riječi.

Izložba nas zatim vodi do političkog tjednika Globus u kojem je prikazano ratno stanje i nastanak Hrvatske države. To su sve ratne fotografije, u početku također crno bijele, na kojima se mogu vidjeti hrvatski branitelji, političari i poznate ličnosti iz raznih područja koji komentiraju tadašnje stanje. Tako se za vrijeme trajanja rata na naslovnicama mogu vidjeti fotografije tenkova i vojnika, a slova su velika i podebljana kako bi privukla pažnju ali i naglasila ozbiljnost situacije, u to vrijeme velika slova na neki su način značila upozorenje građanima. Početkom devedesetih godina nastali su i zanimljivi portreti poznatih ličnosti, poput onog Marinka Božića, pokretača „Slobodnog tjednika“ gdje dotični prijetećim pogledom fiksira kameru s pištoljem prislonjenim na sljepoočnicu. Nakon završetka rata Globus se okreće fotografiji u boji pa je tako cijeli tjednik oživio. Teme su i dalje ratne, ali ovog puta ispovijesti hrvatskih branitelja i sjećanje na one poginule. Objavljena je jedna vrlo efektna fotografija groblja; velika zelena livada i poredani identični bijeli križevi. Obrađivane su i teme koje se tiču zlostavljanja žena, a priču ilistrira premoćna fotografija žene s masnicom posred lica i muškarca u bijeloj potkušulji koji vreba iz sjene. Globus se nakon rata bavio i ispovijestima estradnih ličnosti. Tako je pokojni Dino Dvornik imao prilike javnosti dati do znanja kako je postao odgovorniji kao otac i muž, te se želi skrasiti u novom stanu. Može se primjetiti ogroman napredak vizualne kvalitete Globusa iz ratnog i posljeratnog razdoblja. U početku je Globus izlazio u crno-bijeloj verziji s previše naslova na naslovnici svih mogućih veličina i fontova. Kasnije, kada je počeo izlaziti u boji, veća pozornost bila je usmjerena na bistrinu fotografije i sklad fontova slova. Boja je dala novu dimenziju Globusu pa su tako i fotografije postale izraženije i životopisnije.

Zatim su se mogle pogledati fotografije iz Glorije. 1994. godine kada je Glorija tek počela izlaziti kao i sve novine u to vrijeme bila je okrenuta velikim bombastičnim, senzacionalističkim naslovima, fotografijama u crno-bijeloj tehnici uz poigravanje rozom bojom koja je služila kao okvir za podnaslove, važne izjave i sl. Glorija je zamišljena kao časopis za žene koji se bavi životima bogatih i slavnih, no nije toliko okrenut tračevima već razgovorima s poznatim ličnostima. Prvih dana Glorije fotografije, moram priznati, nisu me se baš dojmile. No, kako je vrijeme odmicalo postigla je zavidan nivo kvalitete svojih fotografija. Ono što Glorijine fotografije čini posebnima je prirodno i svakodnevno okruženje njihovih sugovornika. Uvijek ih se trude prikazati u njihovim kućama, stanovima, uredima, sportskim terenima kako bi čitatelji dobili što vjerniju sliku o svojim idolima. Vjerovatno je kvaliteta i maštovitost fotografija koje krase stranice ovog tjednika razlog zašto je Glorija najčitaniji magazin u Hrvatskoj.

Posljednje što se moglo pogledati je Jutarnji list na čiji sam dizajn posebno obratila pozornost. 2001. godine transofmirao se i u potpunosti počeo izlaziti u boji, promijenivši logo ali i dalje je zadržao praksu stavljanja previše tema na naslovnicu. Na webu sam pronašla podatak kako uredništvo Jutarnjeg lista prije svega stoji iza kvalitete svojih novinara i kažu kako radije ulažu u kvalitetne autore nego u dizajn. No, mislim da kvalitetnu novinu čini kombinacija kvalitetnog tima urednika i novinara ali i dizajna. Tek od 2003. godine mogle su se primjetiti „čišće“ naslovnice s manje najavljenih tema i vijesti.

Bilo je to vrijeme Svjetkog nogometnog prvenstva kada je 1998. Hrvatska osvojila impresivno treće mjesto. Tako su se neko vrijeme stranice punile tekstovima o uspjesima naših reprezentativaca i njihovim fotografijama na kojima sretno i ponosno poziraju. Zatim, 1999. godine izašao je članak o rekonstukciji maksimirskog stadiona, tada još u crno-bijeloj boji. U počecima Jutarnjeg lista snimljeno je nekoliko zanimljivig portreta. Najviše me se dojmio onaj pokojnog Ivice Račana kako se gleda u ogledalo, a kamera je fokusirana upravo na njegov odraz u ogledalu. Ono što me najviše potreslo je slika ubijenog  Vjeke Sliška. Fotografija je velikih dimenzija i jasno se mogu razabrati detalji kojima možda i nije mjesto u novinama. Prije svega, ovdje je riječ o neetičnosti jer s jedne strane ta fotografija vjerovatno je prodala velik broj primjeraka, ali s druge strane tu su i Sliškova obitelj i poznanici koji su morali ponovno proživljavati agoniju i suočavati se s načinom na koji je otišao.

Sve u svemu bilo je zanimljivo pogledati ovu izložbu iz perspektive mlade osobe koja je odrastala uz navedene novine, osim naravno Poleta. Sve pogledane fotografije dale su uvid u noviju povijest hrvatskog novinarstva i novinske fotografije, ali i uvid u važnost fotografije i koliko je ona moćna. Ponekad jedna vrhunska fotografija može reći puno više od riječi. Izložba ima veoma edukativnu funkciju pogotovo za mlade fotografe i novinare koji ovim presjekom posljednjih 30 godina mogu primjetiti razlike i napredak te možda nešto i naučiti od svojih starijih kolega koji su stvarali Jutarnji list, Globus, Polet i Gloriju – bilo da se radi o njihovim uspješnim ili pak onim manje uspješnim idejama.

***Na http://apps.jutarnji.hr/dokumenti_vremena/ možete pogledati neke fotografije koje su predstavljene na izložbi***

Standardni IQ test kojeg je izumio francuski psiholog Alfred Binet početkom 20.st. postao je najpoznatija mjera inteligencije. Takav test mjeri lingvističku i logičko-matematičku sposobnost, kao i vizualnu te prostornu.

Dr. Howar Gardner, profesor na prestižnom sveučilištu Harvard 1983. god. razvio je teoriju višestruke inteligencije. On, naime, tvrdi kako je klasičan IQ test previše ograničen. Umjesto takvog testa, Gardner tvrdi kako postoji čak osam različitih vrsta inteligencije. Učitelji i profesori u školama previše su fokusirani na lingvističku i logičko-matematički inteligenciju, dok se ostale zanemaruju u potpunosti ili im se pridaje vrlo malo važnosti.

Teorija višestruke inteligencije naglašava da se obrazovanje mora temeljiti na različitim aspektima inteligencije, ne samo na onoj koja se vrlo lako može izmjeriti korištenjem papira i olovke. Također, može pomoći i odraslima koji često rade posao koji ne vole. Testovima višestruke inteligencije mogu istražiti svoje potencijale, talente, skrivene želje i napokon ih ostvariti.

Vrste inteligencije:

Verbalno-lingvistička inteligencija – obilježava je sposobnost upotrebe riječi u govoru i pisanju. Osoba s razvijenom lingvističkom inteligencijom osjetljiva je na značenje, zvuk i ritam riječi, te na funkciju i snagu jezika.

Karakteristike: dobar govornik/pisac, voli čitanje i pisanje od najranije dobi, ima velik kapacitet memorije za sve vrste riječi, najbolje uči slušanjem i bilježenjem podataka, bogat vokabular, često čita na glas dok uči, pročitano i naučeno uvijek prepričava svojim riječima…

Logičko-matematička inteligencija – obilježava je primjena logike u sistemima i brojkama. Osobe koje posjeduju ovu vrstu inteligencije imaju tendenciju uspostavljanja logičkih odnosa, prijedloga i postavki, dobri su u analiziranju i planiranju stvari na principu logike. IQ testovi najviše se oslanjaju na ovu vrstu inteligencije.

Karakteristike: organiziranost, uočavanje sličnosti i različitosti, zanimanje za znanost, informatiku i kompjutere, analiziranje stvari, učinkovito rješavanje problema, korištenje mentalnih mapa…

Vizualna inteligencija – obilježava je razmišljanje u slikama i viđenje slika u umu. Čovjeka s ovom vrstom inteligencije krasi sposobnost razmišljanja i gledanja na stvari u obliku slika. U svojoj glavi jasno vidi kako će neke stvari izgledati. Ima sposobnost vizualizacije i umjetničkog pogleda na svijet.

Karakteristike: vole imati svoj prostor za „mir“, pri slušanju muzike vizualni tipovi mogu „vidjeti“ riječi pjesme, dobri su u crtanju i slikanju, imaju smisla za boje, vole se lijepo i skladno oblačiti, vole fotografiju, film i video, razmišljaju i pamte u slikama…

Kinestetička inteligencija – osoba koja posjeduje ovu inteligenciju upotrebljava cijelo svoje tijelo kako bi izrazila svoje osjećaje, najbolje uči djelovanjem. Ova inteligencija zahtjeva fizičku koordinaciju, balans, snagu i brzinu. Kao primjer mogu se navesti plesači i sportaši, a svatko od nas posjeduje kinestetičku inteligenciju u određenoj mjeri.

Karakteristike: nikada nisu na mjestu, vole dodirivati stvari, kontroliraju svoje tijelo, najbolje uče u pokretu…

Glazbena inteligencija – obilježava je sposobnost stvaranja glazbe, dobrog sluha za pjevanje ili općenitog razumijevanja glazbe. Osobe s razvijenom glazbenom inteligencijom razmišljaju u zvukovima, melodijama i ritmovima, te imaju bolju koncentraciju ako svira glazba u pozadini. Sposobne su prepoznati, stvoriti i producirati glazbu služeći se instrumentima ili glasom, te mogu čuti glazbu u svom umu. Postoji snažna povezanost između glazbe i emocija za vrijeme slušanja.

Karakteristike: mijenjanje raspoloženja u skladu s glazbom, lako pamćenje tekstova pjesama i melodija, odlasci na koncerte, pisanje pjesama ili pjevanje, sviranje instrumenata, slušanje glazbe prije učenja radi opuštanja…

Interpersonalna inteligencija – obilježava je interakcija s drugim ljudima. To je sposobnost uspješne suradnje s drugim ljudima, pokazivanje empatije i razumijevanja, te primjećivanje tuđih motivacija i ciljeva. Osoba s izraženom ovom vrstom inteligencija lako se povezuje s drugim ljudima i sklapa prijateljstva, te se brine o drugima i često ima ulogu vođe.

Karakteristike: zabave i društveni događaji, mnogo vremena provode s drugim ljudima, uče od drugih, dobri govornici i komunikativni…

Intrapersonalna inteligencija – obilježava je razumijevanje samoga sebe, vlastitih misli i osjećaja. Osobe kod koji dominira intrapersonalna inteligencija jako dobro poznaju sami sebe i svjesni su svojih vrlina, ali i mana, te svojih slabosti, znaju kako postići ciljeve koje su zadali. Ovakve osobe imaju jako razvijen unutarnji svijet kojeg ne dijele s drugima.

Karakteristike: znaju i razumiju sebe, vrlo su neovisni, razumiju svoje emocije, vole mir i tišinu, često sanjare, žele se istaknuti i biti drugačiji od ostalih…

Naturalistička inteligencija – obilježava je razumijevanje prirode. Osobe s razvijenom naturalističkom inteligencijom mogu lako prepoznati različite vrste biljaka i životinja. Često posjeduju vlastiti vrt i vole pored sebe imati kućnog ljubimca. Stalo im je do očuvanja okoliša.